Najdraži antiheroj – Rafael Nadal

  • facebook
  • twitter
  • linkedin
  • email

U sportu, kao i u životu, postoje ličnosti koje voljeli ili ne voljeli, zaokupljuju vašu pažnju, bilo da je to svojim ponašanjem, sposobnostima, kvalitetama ili jednostavno karizmom.

Pa tako navijači, bilo koji sport da je u pitanju, imaju svog heroja, čovjeka za kojeg srcem navijaju, bodre, bude se u neka doba kako bi gledali njegov nastup, slaveći njegove pobede kao vlastite, a pravdajući poraze.

Sa druge strane, tu je njegov antipod, osobu na čiji lik im  se prevrne sve u stomaku, a na licu se pojave bore od mrštenja.

Pa tako, fudbal ima svog heroja u Lionelu Messiju, i antiheroja u liku Cristiana Ronalda. Formula 1 je imala Michaela Schumachera, te njegovog velikog rivala Miku Hakkinena. Rukomet ima Ivana Balića i Nikolu Karabatića, boks Mikea Tysona i Lenoxa Lewisa. Pričamo o modernim rivalima,atletama koje su plijenile pažnjom u posljednjih dvadesetak godina.

Sva ova nabrojana rivalstva su velika, međutim, tenis dvojbeno ima ono najveće, između Rogera Federera i Rafaela Nadala.

Ideju za ovaj tekst sam dobio čitajući komentare na portalima povodom vijesti da se Nadal vjerovatno više neće vraćati tenisu. Tužna vijest za sve istinske ljubitelje bijelog sporta, ali među fanovim ostalih tenisera javilo se slavodobitni osmjeh, oduševljenje da će kralj šljake završiti svoj teniski put, te smanjiti konkurenciju njihovim „herojima“. Antonio Conte, trener Juventusa, prilikom svoje prve press konferencije kao trener crno-bijelog tima, rekao je :  „Mi ćemo da budemo opasni. Pobjednici su uvijek takvi.“

Parafraziram, ali je jasan zaključak. Da budeš pobjednik, moraš da se boriš, ne beskrupulozno, već da se boriš i da vjeruješ kako možeš, kako si najbolji, kako sam sebi postavljaš granice, a ne drugi da govore šta da radiš.

Rafa je pobjednik. Šampion. To možemo reći bez ustezanja, to govore njegovi rezultati.

Čovječe, 11 Grand Slam naslova. Nije to malo. Znam, Roger ima više, Novakovo i Murreyevo vrijeme tek dolazi, ali treba cijeniti broj 11 kao broj trofeja koje je Španac osvojio. U svojih nepunih 27 godina. Da budemo realni, Rafa nije teniski talenat kao Roger, kao Pit Sampras, Andre Aggasi, ali on je sve svojim radom i trudom postigao. I da ga zbog toga neko ne voli. Ne ide, mogu navijati za Federera, ali mi nije žao kada ga Rafa pobijedi.

Štaviše, koliko god mi smetalo i nerviralo u određenim momentima njegovo konstantno hvatanje za šorc, da ga tako nazovem, ili namještanje kose, posle utuvim sebi u glavu da je to fokus, da taj čovjek trenira po cijelu godinu za taj poen, i ko sam ja da, dok iz fotelje pijući pivo dok me na stolu čeka desetak fakultetskih skripti i knjiga, negodujem i protestvujem. E pa ne može.

Zato ja, a siguran sam da u ime istinskih ljubitelja bijelog sporta mogu reći, priželjkujem povratak velikog Rafe na teniske terene, i da još dugo nastavimo uživati u njegovim mečevima, nevjerovatnoj brzini i frustrirajućem broju nemogućih loptica koje vrati. I da Novak i Andy, od kojih se mnogo očekuje,  malo sačekaju, jer stara garda nije dala svoju posljednju riječ.
  • facebook
  • twitter
  • linkedin
  • email

Komentari