Brazil se ne može opisati!

  • facebook
  • twitter
  • linkedin
  • email

Dražen, zvani Džoni, Nikolić se vratio iz Brazila pre šest nedelja. Utisci koje zemlja sambe, kafe i fudbala u svom stereotipskom predstavljanju ostavi na čoveka, traju mnogo duže...

Brazil se ne može opisati!
Foto: Beta/AP Photo/Martin Meissner
Uprkos tome što su prošle četiri sedmice od kako je Filip Lam podigao pehar namijenjen svjetskim prvacima, eho Svjetskog prvenstva i dalje odzvanja u različitim oblicima.

Igrači koji su na prvenstvu zablistali su u centru pažnje svih transfer priča.

Džejms (mnogo ljepše zvuči nego Hames) Rodrigez i njegovi reprezentativni drugovi, svi oni sjajni golmani, holandski defanzivci, Čileanci koji su se potvrdili u Brazilu, Alžirci i otkrića iz Kostarike čije kvalitete su od svih Evropljana prvi upoznali navijači Valarenge za koju igra njih nekoliko pune novinske stupce, budžete i pokreću lančane reakcije na tržištu.

Sa  druge strane, za „zdravlje“ Italijana se malo ko raspituje, Španci ne uspijevaju kao ranijih godina da pronađu poslodavce u stabilnijim ekonomijama, Argentinci drže cijenu, afričke igrače niko ne pominje kao pojačanja, a cijena koju je PSŽ platio za David Luiza prije SP odgovara ukupnom iznosu svih transfera u kojima su Brazilci učestvovali nakon brodoloma u Belo Horizonteu. Za one koji nisu učestvovali na SP situacija je još gora.

Pažnju privlače i rokade na klupama uspješnih, a pogotovo neuspiješnih reprezentacija. Lev popunjava blanko ček, Sampaoli ostaje u Čileu, Pape i Kovač u Bosni i Hrvatskoj, Martino zamijeni Sabelju, Van Gal i Halilhodžić su svoje nove angažmane ugovorili prije početka brazilskog Mondijala. Kapela čuva klauzula od nekoliko miliona evra, a Del Boske dobija izazov karijere – smjenu najuspješnije generacije evropskog fudbala svih vremena.

Brazilska fudbalska asocijacija pokazuje da i od samoupravnog rukovodioca FSS postoji osorniji, zatvoreniji, samozadovoljniji, nadobudniji i tupaviji način odlučivanja i preuzimanja odgovornosti. A to je teško, gotovo nemoguće.

FIFA se po svom običaju, ugledajući se na onog koji je postavio Dungu i onog koji je postavio Advokata, ne obazire na optužbe za korupciju zbog čega ćemo 2022. godine gledati fudbal na pijesku. Jedino što to neće biti pijesak Kopakabane, Ipaneme, Majamija, Kalifornije ili Australije, nego pustinjski pijesak boje nafte i mirisa benzinskih isparenja Katara, emirata od 2.000.000 stanivnika, mahom pristiglog iz Indije i Pakistana u poslednjih 10 godina. FIFA, registrovana kao neprofitna organizacija, je zauzeta brojanjem milijardi, za igru se nema vremena.

Od mog povratka iz Južne Amerike je proteklo šest nedelja.

Utisci se još uvijek sliježu, a uredništvo sajta mi zamijera da sam ostao nedorečen. Ja im odgovaram da se Brazil ne može opisati. Kao ni ostatak Latinske Amerike.

drazen

Svijet sa svojim zakonitostima, pravilima, procesima, reakcijama, logikom, razmišljanjem, emocijom potpuno drugačijom od svega evropskog i balkanskog. Boje, mirisi, ukusi toliko jaki i upečatljivi da prekidaju dah i mozak ostavljaju u čudu. Znate ono kada naši gastarbajteri dođu na odmor i počnu da hvale punoću ukusa naše lubenice, čistotu mirisa tek pokošene naše trave, slasnost našeg paradajza, šarenilo naše okoline, prostodušnost i prisnost naših ljudi, ljepotu naših djevojaka i žena. Prvi put sam ih shvatio o čemu zapravo govore.

Južnu Ameriku, sa svim svojim svjesnim i nesvjesnim što nosi u sebi,  je u svojim djelima ostatku svijeta najviše približio Gabriel Garsija Markez. Za to je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nemam ambiciju da mu pariram.

No, mogu pričati o ushićenju kada sam na pola puta između Sao Paula i Rio de Žaneira iz autobusa vidio pejzaže čiju veličanstvenost nijedan objektiv ne može potpuno dočarati; o transu u koji padaju Argentinci kada počnu pjevati svom timu; o ispunjenosti duše kada sam zakoračio na Marakanu; o iznenađenju kad sam se uvjerio koliko je Rambo Petković Peći popularan i poštovan, i koliko znanje o njegovim počecima u Majdanpeku može značiti među prosječnim Brazilcima; o trljanju očiju u nevjerici kada sa vrha Korkovada, sa spomenika Hristu Spasitelju, ispod sebe vidite čitav grad od 20.000.000 stanovnika; o ljutnji na svitanje nad Lapom, jer se završava još jedan dan; o savršenom rastanku sa Brazilom uhvaćenom u autogramu Miralema Pjanića na svojoj sličici u albumu; o nashvatanju zašto ti svi turisti u Rimu toliko žure, i kuda; o trenutku kada se vratite na staro, a osjećate koliko ste novi, drugačiji i bogatiji nakon 15 dana otkrivanja novog svijeta oko sebe i u sebi.

brazil drazen

Najspektakularnije Svjetsko prvenstvo je tako otišlo ad acta, a njegov eho i dalje odzvanja u različitim oblicima.

Rio de Žaneiro će biti domaćin Olimpijskih igara za dvije godine. Svima preporučujem odlazak. Makar tamo, kao ja, boravili u najvećem ćumezu od hostela. Isplati se svakog dinara!

 Vidimo se!

  • facebook
  • twitter
  • linkedin
  • email

Komentari