Brazil - Kako se ugasila "Žoga bonito"?

Autor: Boris Jovanović
ponedeljak 07.07.2014.
14:39
Izvor: Sportske.net

"Selesao" je tim od koga zastaje dah samo u reklamama. Brazil je prognao lepotu igre još devedesetih, a Felipao Skolari je jedan od patrijarha novog pristupa. Zbog čega je njegova pragmatičnost jedina šansa koju će Brazil imati protiv Nemačke?

Beta/AP Photo/Manu Fernandez
Beta/AP Photo/Manu Fernandez

Povezane vesti

Poverovali ste u Joga Bonito?

Odlično, vi ste ciljna grupa kojoj se obraćaju bogovi marketinga i tu nema ničeg lošeg. Lepota će spasiti svet, fudbal se samo ukrcao u tu kočiju za Eldorado.

Bez zezanja, nasuprot reklamama u kojima bosonogi Brazilci driblaju stjuardese i carinike na aerodromima (hranili su nas tom propagandom), Brazil nema obavezu da igra lepo. Taj zavet je umro osamdesetih kad su na teži način shvatili da igra nije milosrdna prema onima koji je dožive kao fetiš. Ona ne voli da joj prineseš žrtvu, taj paganski pristup uvek ismeje neki pragmatik u vidu Paola Rosija.

Brazilci su koncept napustili kada je Skolarijev duhovni otac Karlos Alberto Pereira demonstrirao u Americi 1994. da se može pobeđivati sa ljudima koji više trče, a manje misle. Dunga, Mazinjo i Mauro Silva su delovali kao da mogu da organizuju radnički sindikat u svakom trenutku. Ovaj prvi, poslovođa na gradilištu, je iznosio argumente tako što je talentovanije saigrače kačio na čiviluke po svlačionici. Ne iz ljubomore, već svesti o pobedi.

Svi koji se sećaju jedino Romarija i Bebeta iz 1994. maše poentu, Pereira je otkačio Raija koji je bio ikona igre, ne samo zbog toga što mu je Sokrates stariji brat. Ronaldo na tom prvenstvu nije odigrao minut i pored te večne brazilske želje da trijumf porodi novog Pelea. Pamti li neko tipove kao što su Viola ili Zinjo, nedovoljno dobre da igraju u Evropi? Ta dvojica su rintali na suncu umesto igranja fudbala, a opet bili nezaobilazni šrafovi sistema.

Drugari, da, Brazil ima pravo da pretuče Hamesa Rodrigeza i ne, nema tapiju na lepu igru. Uostalom, grubost ide uz dribling, najbolje generacije Boke, Rivera i Estudijantesa, ono što su Argentinci nazivali "La Nuestra", tukle su kao interventna brigada šezdesetih. Alf Remzi ih je 1966. nazvao "životinjama", ali niko nije osporavao da umeju da igraju.

Luis Felipe Skolari je prvi čovek koji je javno rekao da je u fudbalu dozvoljeno tući, varati, previjati se po terenu, on je petao koji je prvi kukurikao i uspeo da ne završi u loncu. Razlog? Osvojio je takvom igrom titule sa Gremiom. Ti nisu bili posebno talentovani, ali su umeli, predvođeni Mariom Žardelom da ponize Palmeiras koji je imao Rivalda, Roberta Karlosa, Edmunda, Sezara Sampaja i Kafua. Brazilci ne vole Skolarija, ali oni sa skupljim ulaznicama znaju da je njegov način pobednički.

Kada je osvojio Mondijal 2002. imao je neuporedivo jači tim nego sad, a opet ih je odveo u vojni kamp kako bi ukalupio veštinu u princip subordinacije. Jer, Pereira, pa onda i Skolari znaju jedno, niko, pa ni Brazil sebi ne može da dozvoli luksuz da se uzda u kvalitet igrača, rezultat nije jednostavan zbir pojedinačne klase.

Ljudi se hrane mitovima, za zavodljivost igre je možda sjajna ta romantična predstava o brazilskoj pećini sa blagom. Ali, "Selesao" se već 20 godina ne napaja sa tih izvora i Skolari je jedan od propovednika tog preobražaja.

Zbog toga, ma koliko voleo da je drugačije, Brazil nije bez šansi protiv Nemačke koja je bolji tim, u svakom pogledu, i, ma šta vi o tome mislili, igra fudbal iz sledeće decenije.

Skolarijev Brazil, to su oni timovi iz osamdesetih što bi redovno rasplakali Zika, Sokratesa i društvo. Uloge su se promenile, ako Brazil ima šansu, pragmatizam je njihova najjača karta.

Ne propustite